Ova
pesma nastala je pre tačno dve godine, 28. jula 2014. godine. Tata je tada, po
treći put, primao je terapiju na Kliničkom centru. Sećam se da mu je naglo
pozlilo. Da me je zvao da dođem. Bojala sam se da neće biti tu kad stignem. Ne
znam kako sam dotrčala, umirila disanje, udahnula duboko i ušla u sobu. Osetila
sam olakšanje kad sam ga videla. Strah da svakog minuta može otići. Nemoć, jer
ništa ne mogu uraditi da se stvari promene. Potpuno iznuren i malaksao, ni tad
nije prihvatao činjenicu da je bolestan. ,,Ajmo napolje”, rekao je. Toliko je
bio slab da sam ga sve vreme pridržavala u liftu, pa i posle, dok smo
sedeli na stepenicama. U nekom trenutku smo, ne znam kako, završili u kafanici pored. Svratili
smo na goveđu čorbu, kao da je jedan, potpuno običan dan. Pljuštalo je.
Gledali smo kišu i kroz ćutanje, jedno drugom govorili... Da se volimo. Da će
biti teško. Da će nedostajanje nekih dana (poput ovog) biti ogromno. Da strah
nema moć kad prkosiš. Da bi bio divan deda mojoj budućoj deci. I da smo ponosni
zbog progutanih suza, i hrabrosti da sopstveni bol sakrijemo...Zbog tog
magičnog trenutka u kafanici kada smo se, svesni da je kraj, ponašali kao da je
sve u redu...Posle sam, na putu do kuće, zatvorila kišobran. Da pokisnem.
Činilo mi se, da sve suze, koje ni tata ni ja nismo isplakali u prethodne dve
godine (koliko je trajala bolest), padaju na mene.
Biljana Jovanović. Diplomirala književnost, radi u marketingu. Ne voli da piše motivaciona pisma i ,,tri rečenice o sebi". Voli da piše sve ostalo. Ljubav. Mašta. Ljudi.