Deda je bio od onih vrednih, tihih
ljudi koji imaju urođenu eleganciju i finoću. Uvek obrijan, uredan, čist. Čovek
koji nikad ne psuje. Pomalo misteriozan zbog svoje tišine. Da su se on i Ivo
Andrić poznavali, verujem da bi bili prijatelji. Živeo je u miru sa sobom i sa
okruženjem. Znate, retke su dede koje se ne deru ni na koga, ne svađaju sa
komšijama, koje vole svi u familiji, a poštuju bivše kolege i saradnici. Moj deda
nije opterećivao nikoga. Ni svojim problemima, ni savetima, ni stavovima. Bavio
se modelovanjem ženske odeće. Sve što on nacrta i smisli, neko sašije. Neuobičajen
izbor posla za muškaraca, Srbiju, vreme kada je podela na muške-ženske poslove
bila još izraženija nego danas. Muško dete se, 50.tih godina, opredelilo za
neko čudno zanimanje. Neće raditi u fabrici, niti nastaviti porodični
posao. Izabrao je neizvesnost, prema sopstvenom instinktu. Nakon penzije,
nastavio je da radi.U svom mikro
studiju, kod kuće. Svaki dan, gotovo ceo. Nije se žalio na bolove u leđima od
celodnevnog sedenja. Ni na umor kad veže 12 radnih sati. Ni na obim posla i
tešku naplatu rada. Sa ogromnim elanom je crtao, šio, dogovarao nove poslove.
Kao na početku karijere. Tako se ponaša i oseća poslovno ostvarena i zadovoljna
osoba.
I dalje mi je ta neopterećena posvećenost
radu fascinantna. Naročito iz sadašnje perspektive kada je biranje posla,
pravljenje ,,rizičnih” izbora, stvar luksuza, privilegija retkih. Mislila sam
na dedu kada je bol u želudcu zbog odlaska na posao postao nepodnošljiv. Kada
rad više nije bio radost. Kada sam misli o poslu nosila kući i nedeljom imala
glavobolju što je sutra ponedeljak. Ok je: i da posao bude stresan, i da nekad
radiš prekovremeno, i da radiš kad ti je loš dan ili imaš privatne probleme. Ok
je da se čeličiš, snalaziš u ogromnom obimu posla, boriš sa kratkim rokovima,
pronalaziš inspiraciju iznova i iznova. To se dešava svuda. Povremeno. Ali ako
je nezadovoljstvo konstantno, moraš nešto raditi povodom toga. Možeš promeniti svoj
stav i pokazati zube. Možeš ćuteći prihvatiti okolnosti i hraniti frustraciju
što nje drugačije. A možeš i preseći. Rizikovati. Probati nešto drugo, novo.
Ako na jednom radnom mestu nemaš ono što te čini srećnim, menjaj. Nema
pogubnijeg uverenja od misli da je ,,svuda isto, nema idealnog...drugi bi dali
sve za taj posao”. To što živimo u Srbiji, ne znači da treba da se po svaku cenu,
grčevito držimo nekog radnog mesta, naročito ako nas ne pokreće na najbolji mogući način. Druge
opcije uvek postoje. Pitanje je samo da li smeš da isprobaš. Kada sam u glavi
prelomila da je davanje otkaza divna, normalna stvar koja jedna vrata zatvara,
a otvara druga, desilo se ogromno olakšanje. Hrabrost da promenim ono što je za
mene destruktivno, privukla je nove prilike i brzo se pojavila druga opcija.
Valjda kada pobediš strah i uzmeš stvar u svoje ruke, stvari počnu da se
sređuju... Jedna, pojedna. Ako nisi
srećan, traži dalje. Ne uljuljkavaj se u svojim strahovima i nesigurnostima. Samo
putem promene možeš pronaći onaj posao koji će te u starosti, kao mog dedu, u
potpunosti ispunjavati i gurati napred. Dakle: i rad, i radost. Lekcija naučena.
Biljana Jovanović. Diplomirala književnost, radi u marketingu. Ne voli da piše motivaciona pisma i ,,tri rečenice o sebi". Voli da piše sve ostalo. Ljubav. Mašta. Ljudi.